|
|
| < | srpanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Even if I say it'll be alright
Still I hear you say you want to end your life
Now and again we try to just stay alive
Maybe we'll turn it around cause it's not too late
It's never too late
Marilyn Jane =D
Isa Nevaeh Raven Connor
- Dreamer
Malia Warenn
-Fighter
Autumn/Autumn 2
Vanja *in memoriam*/Apple
Sevin-*Filip* =D
Nic
Anne
Helen/Sabrina
Nadine
Lujiza/Lieselote
Jenna/ Gia
Skye- *Devon*
Alice-Bille-Pixie
Eden
Dakota/Daphne
Madison- *Rebecca*
Laura
Daphne
Sabrina
Satu engleskog nikako nije dolazio kraj. Svaka sekunda mi je već bila mučna. Željela sam što prije izaći da odem do knjižnice i pogledam da li postoji ikakvo objašnjenje ili barem ljudi sa sličnim situacijama. Sad je bilo i službeno. Freak sam. Pogledala sam lijevo od sebe. Milly je bila zadubljena u prepisivanje rečenica sa ploče, dok je profesorica objašnjavala kako Amerikanci češće upotrebljavaju past tense umjesto present perfect-a. Toliko sam uspjela čuti, dalje sam se isključila i zagledala u izrezbarena slova u klupi. Zvono kao da se inatilo i namjerno nije željelo označiti kraj sata. Ruke su mi se počele tresti, a tijelo podrhtavati. Dobila sam neopisivi poriv da jednostavno ustanem i izađem iz učionice. Osjetila sam Millynu ruku na svojoj.
„Smiri se. Diši.“-šaptala je nakrivivši glavu malo udesno.
„Oprosti, ali nemogu više. Eksplodirat ću.“-stisnula sam šake
„Raven, još 5 min. Toliko možeš.“-obuhvatila je prstima moje, i nije me ispuštala do kraja sata.
Njezin topao dlan me nekako umirio.
Prva sam ustala kad je zvono doznačilo kraj sata. Milly me sljedila u stopu, dok sam ja mahnito žurila prema knjižnici.
„Uspori malo!“-začula sam Milly kako viče iz daljine, no nisam usporila. Stići će me, ako ne prije, kad dođem u knjižnicu.
Mislim da sam malo prenaglo otvorila stara, drvena vrata knjižnice, koja su se odbila od zida. Knjižničarka mi je samo uputila oštar pogled, na što sam ja posramljeno spustila glavu i pričekala Milly. Voljela sam miris starih knjiga koji se širio knjižnicom dok smo Milly i ja šetale među policama pretrpanim knjigama. Sedam redova masivnih ormara boje mahagonija bilo je i više nego dovoljno da naša potraga za tumačom snova, i kojekakvim sličnim knjigama potraje.
„Mogli smo lijepo pitati gospođu Smith i sad se nebi ovdje mučile.“-prošaptala je Milly pomalo iznervirano, nakon što joj je već treća knjiga pala na pod odjeknuvši polupraznom knjižnicom.
„E nismo. Nemoraju svi znati da sam ja čudakinja.“-prosiktala sam i izvukla zelenu knjigu pokidanih rubova korica iz hrpe. Snovi – glas podsvijesti. glasio je naslov utisnut srebrnim slovima na sredinu korice. Stavila sam knjigu pod ruku zajedno sa onom koju sam držala od prije i uputila se prema klupi koju smo Milly i ja zauzele. Mala zelena svjetiljka bila je pričvršćena za rub klupe, nagnuta dovoljno da baca svijetlost preko cijele površine. Stolica u istoj nijansi kao i ormari, savršeno se stopila sa ostatkom. I ovdje se pazilo na estetiku, iako sumnjam da je netko dolazio ovdje kako bi uživao u dekoru interijera.
„Do kad ti misliš biti ovdje, do ponoći?“-upitala je Milly sa podsmijehom kad je vidjela razbacane knjige po stolu. Bilo ih je negdje desetak, i svaku je trebalo pomno proučiti, a nisu se baš odlikovale malim brojem stranica.
„Postoje vjerovanja da ako u snu „ubijemo“ neku osobu, zapravo joj produžimo život….“-Milly je počela čitati na glas, a zatim stala.
„ Naravno, a ja im u ovom slučaju skraćujem život?“-upitala sam sa dozom sarkazma u glasu.
„Mislim da ovo definitivno nije to.“-pogledala me iskosa i nasmiješila se sama sebi
„Polako Raven, ima još knjiga. Ovu mogu samo odložiti na stranu.“-položila je dlan na zatvorenu knjigu i odgurnula je na rub stola. Uzela je drugu knjigu sa hrpe i krenula čitati, podbočivši rukom glavu. Ja sam odgurnula knjigu sa sličnim sadržajem na istu stranu stola i uzela drugu.
„Ponekad su snovi glas podsvijesti. Ono što želimo a nemožemo učiniti, ili nešto što smo duboko potisnuli pa nam se javlja kroz snove.“-stajalo je jedno od mnogih objašnjenja u knjizi.
„O da, zaista mi je želja u podsvijesti ubiti ljude koje sretnem jednom ili dva puta na ulici, i ne poznajem ih.“-rekla sam sarkastično i okrenula list knjige
„Hoću li na svaku rečenicu slušati neku tvoju sarkastičnu primjedbu ili ćemo to odraditi u tišini?“-trgnula se Milly na drugoj strani stola.
„Oprosti ali ovo me već počelo živcirati. Nakon 5 knjiga i više od 400 stranica ja i dalje nemam nikakvu ideju o onome što mi se dešava.“-odgovorila sam nervozno i okrenula još jedan list.
„Vidi, ovdje piše da su neki ljudi tvrdili kako mogu vidjeti osobe koje će umrijeti. Zaključili smo da bi ih ti onda vidjela više i češće nego što ih vidiš.“-govorila je šapatom, usput me pokušavajući smiriti kako nas nebi izbacili iz knjižnice. „Možda ti vidiš one koji će umrijeti u ovom gradu?“-predložila je nesigurno
Slegnula sam ramenima jer joj na to nisam mogla dati odgovor.
Millyina reakcija na moje snove i na činjenicu da sanjam mrtve ljude me definitivno iznenadila. Mislila sam da će poludjeti i maknuti se od mene, no ona je to prihvatila kao da sam joj rekla da imam dečka. Mislim da bi čak na to više odreagirala.
„Milly, nešto me muči.“-podigla sam pogled prema njoj a ona je nježno pogledala prema meni „Tvoja reakcija na sve to, nekako je premirna. Sigurna si da ti to ne smeta?“- stisnula sam usne. Malo prejako.
„Raven, najbolja prijateljica si mi, i ne smeta mi. Istina da smatram to vrlo čudnim, ali definitivno ne razlogom da pravim paniku.“-osmjehnula se i nastavila čitati.
„Hvala.“
I ja sam se vratila svojoj knjizi.
To je bila Millyina najbolja osobina. Sve je mogla podnijeti smireno, bez nepotrebnih scena, bez previše buke i natezanja. Uz nju mi se to činilo kao najnormalnija stvar, iako nije bila.
Deset minuta prije zatvaranja knjižnice, umorno smo se odvukle do tramvajske stanice i duboko udahnule svježi zrak. Zahladilo je, jesen je već dobrano uzela maha i činilo se kako će svaki čas zima. Nebo je bilo tamno, par zvijezda jedva se naziralo kroz oblake, a mjesec se bezuspješno borio da se probije.
„Na kraju nismo ništa zaključile.“-tužno sam rekla, razbivši tišinu koja je vladala
„Nismo, ali imamo vremena još sutra. Moramo provjeriti još Internet.“- obgrlila me jednom rukom i naslonila glavu na moje rame
„Mogle smo to danas. Tamo sigurno ima više toga.“-rekla sam lupivši se rukom po čelu. Kako sam mogla biti tako glupa.
„Ne, bolje je ovako. Imamo neke činjenice, i više materijala za tražiti sad kad smo pročitale sve one knjige.“-pokušavala me utješiti
„Valjda imaš pravo.“
Obje smo ustale kad smo vidjele da tramvaj dolazi, ušle u njega bez riječi, i jednako tako se i pozdravile. Jednim dugim zagrljajem i nijednom riječju. Bilo je lako biti u društvu sa Milly, razumjela me, i ja nju. Slagale smo se gotovo u svemu, a posvađale se svega jednom. Znala sam da mogu računati na nju kad god, a u ovim trenucima mi je bila najpotrebnija.
Zbog preseljenja u LA imala sam svojevrsne traume. Nisam ih bila svjesna sve dok noć nije pala i podsvijest me podsjetila na to. Prvih tjedan dana nisam mogla ni spavati, a kasnije, kad bi i spavala u glavi mi je bio košmar. Imala sam noćne more. Vidjela sam lica nepoznatih ljudi ; neke u agoniji bolova, neke sa strahom u očima, dok neki, nisu pokazivali nikakve emocije, no svi bi oni na kraju završili mrtvi. Nisam tražila objašnjenje tih snova, mislila sam da će s vremenom prestati. No i kad sam se priviknula na novu okolinu, i nove ljude i kad sam konačno počela normalno živjeti, more nisu prestajale. Budila bi se noću oblivena znojem, ponekad i drhteći no i dalje sam odbijala tražiti pomoć. Sve dok jedne noći nisam sanjala plavokosu djevojčicu, koju sam dan prije vidjela na prijelazu ceste kod „moje“ autobusne stanice. Njezina lepršava plava kosa, bila je slijepljena krvlju a u očima joj se jasno mogao vidjeti strah. To jutro ponovno sam se probudila sa grumenima znoja na čelu. Otišla sam u školu, još uvijek pretresena snom, a zatim su me podnevne vijesti još više šokirale. „Devetogodišnja djevojčica poginula je u dvorištu svog doma, zbog zadobivenog udarca u glavu. Na nju se srušio metalni koš za košarku postavljen iznad garaže.“
Zagrcnula sam se komadom sendviča koji sam u tom trenutku odgrizla.
„Jesi ti dobro?“-upitala me Milly automatski me potapšavši po leđima
„Nisam baš. Jesi slušala vijesti sad?“-upitala sam je oprezno
„Da, strašno. Više djeca nisu sigurna ni u vlastitim dvorištima.“-rekla je otužno
Malo sam sagnula glavu i pogledala ima li ikog u blizini. Činilo mi se da je sigurno, pa sam povukla Milly malo bliže sebi.
„Ja sam sinoć sanjala tu djevojčicu. Kose slijepljenje krvlju iz njezine glave. AI sad je mrtva.“-govorila sam šapatom
„Ti nisi normalna, što to pričaš?“-vidjelo joj se na licu da je uzrujana
„Samo istinu Milly. Netom prije nego sam se probudila u 10 do 7 sanjala sam nju.“-obrambeno sam podigla glas
„I šta hoćeš reći da sanjaš mrtve ljude?“-upitala je nesigurno.
Slegnula sam ramenima, jer joj na to zaista nisam mogla odgovoriti.
„Onda nebih sanjala jednu ili dvije osobe. Nego na tisuće njih.“-pokušala sam pronaći smisao u svemu tome.
„Zaista neznam što da ti kažem.“-pogledala je prema satu koji se nalazio na zidu. „Moramo nazad do učionice, uskoro će zvoniti.“-odmaknula je stolicu uz škripu i digla se od stola. „A kasnije možemo do knjižnice da vidimo ima li tamo što o tim tvojim snovima.“-pokupila je pladanj i udaljila se.
Ovo je prošlo prilično dobro, pomislila sam, a zatim ponovila njezin postupak. Mrzila sam škripu metala, pa sam pokušala što opreznije odmaknuti stolicu. Ubrzanim korakom požurila sam za Milly, koja je već bila podosta odmakla. Gužva koja je nastala u hodniku u samo jednom trenutku je nestala. Zvonilo je. Požurila sam, hitro grabeći prljavo bijelim pločicama školskog hodnika kako bi što prije stigla u razred. Sad kad je i Milly znala ponešto, bilo mi je lakše. Više se nisam morala sama boriti sa time.
* * * *
„Halo Milly! Ava i Kaaren se spremaju negdje danas?“
„Ej Raven. Da idu na kampiranje sa nekom grupom. Zašto?“
„Sanja sam ih.“
Odgovorila sam kratko, ubrzano dišući dok mi je srce gotovo iskočilo iz grudiju.
„Jesi sigurna?“-upitala je zabrinuto
„Da, sigurna. Probudi jednu i reci joj da neidu na to kampiranje. Barem ne sutra.“-duboko sam udahnula ne bi li smirila svoje srce
„Dobro hoću. Koliko je uopće sati?“-tek sam sad shvatila da joj je glas još uvijek pospan
„Pola 2 je. Oprosti. Samo probudi jednu od njih i reci im da ostanu kod kuće.“-ovo je više zvučalo kao zapovijed, ali ipak, morala sam ih upozoriti.
„Hoću, ne brini. Nazvat ću te još sutra ujutro.“-rekla je zijevajući
„Dobro, čujemo se. I hvala!“-rekla sam kratko i zadovoljno spustila slušalicu.
Uspjela sam još jednom. Na vrijeme. I sad su sigurne.
* * * *
Moje ime je Isa Nevaeh Raven Connor. Isa po mojoj baki, Isabelle, ali bilo je predugačko pa su skratili. Navaeh po očevoj želji, a Raven po majčinoj. Nisu se mogli složiti samo oko jednog. Valjda su zato sad i pred rastavom; zbog njihovog neslaganja oko većine stvari. Voljeli su se, znam. Ali izgleda da ljubav ponekad nije dovoljna.
Život u malenom gradiću bilo je nešto na što sam bila naviknuta, no preseljenje u Los Angeles promjenio mi je život. To i činjenica da se moja najbolja prijateljica morala odseliti na drugi kraj svijeta, u Ukrajinu. Nisam mogla vjerovati kako baš tamo, ali tata joj je dobio odličan posao ondje, u nekoj znanstvenoj instituciji, a mama je odmah dobila posao u bolnici. Nije im dugo trebalo da odluče otići. Ipak, dobili su sve ponuđeno na pladnju- stan, posao i osigurana sredstva za tatin rad. Lyndu se zapravo nije ništa pitalo. Jedno jutro je samo došla uplakana govoreći kako mora otići u Kiev. Nisam je isprva razumjela o čemu priča, sve dok se nije smirila i objasnila mi. Trebalo je i meni vremena da probavim tu informaciju. Čujemo se često, ali ipak, nije to kao što je nekad bilo. Daljina nas je prilično razdvojila.
Početak srednje škole bio mi je težak kao i svima vjerojatno, osobito jer nisam poznavala nikog. No ubrzo su se moje predrasude o velikim gradovima, novim školama, i nepristupačnim ljudima u velikim gradovima rasule. Milly- odnosno Malia, Ava i Kaaren pomogle su mi već prvi dan da se snađem. Bile su daleko pristojnije i prijateljski nastrojene nego sve djevojke u mojoj osnovnoj školi. Na gužve na cestama i u metroima navikla sam se lakše nego sam mislila, jednostavno sam prihvatila činjenicu da živim u velikom gradu. Visoke, staklene poslovne zgrade, sasvim su se razlikovale od masivnih stambenih, jasno se mogla razlikovati novogradnja od one stare. Gusti dim na ulicama i smog koji je djelomično priječio sunčeve zrake u njihovom naumu da zagriju gradski asfalt, postali su podnošljiva pojava. Nisam više toliko mrzila život u velikom gradu.
Kratki uvod, malo čudan, i nije da mi se sviđa, ali ono što slijedi kasnije mi je već draže.
